English
Ove stranice posvećene su sjećanjima žena na otpore  ratovima i nacionalizmima u zemljama bivše Jugoslavije, ali i aktivnostima svih žena svijeta koje u kontekstu tranzicijskih procesa dižu svoj glas protiv ratnog nasilja i diskriminacije.


MASOVNA SILOVANJA U RATU

MASOVNA SILOVANJA U RATU


 «Silovanje nije ništa više ni ništa manje nego vrlo svjestan proces zastrašivanja žena kojim svi muškarci drže sve žene u stanju straha.»
Susan Brownmiller, Against Our Will: Men, Women and Rape


O silovanju u ratu
Ratna silovanje zajedničko je iskustvo žena svijeta, od početaka ljudskog ratovanja i u svim civilizacijama, no nisu sve civilizacije imale isti odnos spram tog zločina, niti ga jednako sankcionirale. Silovanje je na različite načine zabranjivano i kažnjavano  još od vremena Starog Rima, a prvi povijesni kodeks protiv silovanja u ratu donesen je tokom Američkog građanskog rata u 19. stoljeću (Leiber Codes 1863.). Niti u njemu silovanje nije bilo jasno imenovano kao ratni zločin, niti je bilo kažnjavano do osnivanja Međunarodnog suda za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju 1994. i Ruandu 1995 godine. 
Ženevska konvencija i protokoli iz 1948., i 1949. doneseni nakon Drugog svjetskog rata – a koji još služe za definiranje ratnih zločina i njihovo kažnjavanje, silovanje tretiraju kao teški napad na osobno dostojanstvo, no ono može biti sudski gonjeno pod drugim stavkama kao što je tortura ili oblik genocida. Ipak to se nije dogodilo na suđenju u Nuerenberg 1945. - 46. godine. Dvije presude, pod posebnim zakonom za kažnjavanje nižih zapovjednika  donesene na suđenju u Tokiju 1946. godine (www.amicc.org/docs/Sexualviolence_history.pdf)


Silovanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i Tribunal u Den Haagu

I ratove u zemljama bivše Jugoslavije devedesetih godina prošloga stoljeća obilježila su masovna silovanja žena.
1993. godine osnovan je Međunarodni sud za progon osoba koje su odgovorne za ozbiljno kršenja Međunarodnog humanitarnog prava počinjenih na području bivše Jugoslavije od 1991. www.un.org/icty/bhs/frames/tribunal.htm.

Sud ima nadležnost za sljedeće zločine:
· Teške povrede Ženevskih konvencija   www.nn.hr/sluzbenilist/mugovori/index.asp
· Kršenje zakona i običaja ratovanja,
· Genocid,
· Zločini protov čovječnosti.
Za razliku od Međunarodnog vojnog suda u Nuerenbergu (IMT) i na Dalekom Istoku (FET), Tribunal u svom formirajućem Statutu sadrži eksplicitnu referencu na silovanje i potiče davanje   prioriteta slučajevima zlostavljanja žena i djece u sudskom postupku.

Silovanje prema Haškom tribunalu može biti kažnjeno kao zločin protiv čovječnosti. No, u Međunarodnom humanitarnom pravu ostaje nejasno je li silovanje zločin protiv žena ili zločin protiv nacije i zajednice, te je li kazneni progon baziran na rodnom kriteriju, ili neljudskom činu, poput sakaćenjenja i torture, u kojima  nema posebnog osvrtanja na spol i rod žrtve. Iz feminističke perspektive, iako je silovanje kroz Statut Tribunala konačno jasno definirano kao zločin protiv čovječnosti i ratni zločin, ignoriranje rodnog aspekta zločina, odnosno činjenica da su svi silovatelji muškarci, a da je preko 90 posto žrtava ratnih silovanja žene ostavlja nedorečenost u međunarodnom humanitarnom pravu. Silovanje nije prepoznato kao napad motiviran rodnom dimenzijom. Silovanje je tretirano samo kao konflikt između muškaraca dviju ili više zaraćenih strana, dok je polje njihove bitke „tijelo silovane žene... postaje ceremonijalnoi ratište, paradna staza pobjednika, pozdrava i zastava. Čin koji je izvršen nad njenim tijelom ustvari je poruka muškarca muškarcu, živi dokaz pobjede jednog, a neuspjeha i poraza drugog“(Brownmiller, 1995) Mišljenje je većine feminističkih teoretičarki da inzistiranje na etničkom, a ne rodnom ženskom subjektu silovanja i ostalih oblika ratnog seksualnog nasilja daljnje osnažuje nasilje. Naglasak je stavljen na tumačenje da se silovanje smatra zločinom protiv čovječnosti samo onda kada je riječ o sustavnim i široko rasprostranjenim silovanjima, tj kad se javlja kao oblik etničkog čišćenja. U izvješćima Bassionijeve komisije (stručna komisija osnovana UN Rezolucijom 780/1992 koja je djelovala na području BiH) inzistira se na tumačenju silovanja kao isključivo političkog čina, čina usmjerenog protiv određene etničke skupine, a ne kao zločina protiv ženskog tijela i žene kao osobe. Ženski subjekt je u potpunosti podređen etničkom subjektu u jeziku, pravu, praksi. 
Osnivanjem Međunarodnog kaznenog suda 1998. u njegovom Statutu također se zanemaruje ženski subjekt na uštrp nacionalnog, što se jasno vidi kroz interpretaciju zločina prisilne trudnoće koja se ne tumači kao nasilje protiv ženskog tijela nego udar na određenu etničku skupinu. Jasno je da je žrtve ovog oblika nasilja mogu biti isključivo žene, što još više naglašava negaciju ženskog subjekta.
U kolovozu 1992. Vijeće UN-a za ljudska prava imenovalo je Specijalnog izvjestitelja UN-a za ljudska prava na području bivše Jugoslavije s zadaćom da istraži kršenje ljudskih prava tokom ratova. U listopadu 1992. Vijeće sigurnosti je osnovalo Odbor stručnjakinja s ciljem da analizira podatke, te provede vlastitu istragu. U siječnju 1993. godine Specijalni izvjestitelj je poslao tim zdravstvenih stručnjaka/stručnjakinja u Bosnu i Hercegovinu da istraže navode o okrutnim zločinima i silovanjima i nadopune izvještaj. Odbor stručnjaka se najvćim dijelom bavio problemima silovanja, u ožujku 1994. poslali su tim odvjetnica, te tim žena i muškaraca stručnjaka za mentalno zdravlje da provedu intervjue s žrtvama i svjedocima silovanja u Hrvatskoj i drugim zemljama uključujući Sloveniju i Austriju
Rezolucijom 820(1993.) od 17. travnja  1993. godine Glavni tajnik UN-a podsjetio je Vijeće sigurnosti da treba osuditi sve oblike kršenja međunarodnog humanitarnog prava, a napose praksu "etničkog čišćenja" i masovnog, organiziranog i sistematskog zatočenja i silovanja žena, te je ponovo potvrdio da će oni koji čine ili su počinili takva djela, kao i oni koji naređuju ili su naredili njihovo izvršavanje, za ta djela biti osobno odgovorni. Rezoluciju vidi na web stranici http://www.nato.int/ifor/un/u930417a.htm.

Na sudu u Haagu vodi se nekoliko procesa u kojima se kao jedna od elementata optužnice navodi povreda  osobnog dostojanstva uključujući silovanje. Neki slučajevi su okončani, kao Furundžija, Kunarac, Kovač i Vuković, dok su neki još uvijek u procesu. Uvid u slučajeve moguć je na službenoj internet stranici Tribunala  www.un.org/icty/bhs/frames/cases.htm.
U procesu osnivanja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i pri eksplicitnom navođenju silovanja kao ratnog zločina, veliku ulogu odigrao je međunarodni, kao i lokalni ženski pokreti o čemu piše Vesna Kesić u tekstu Od Vještica iz Rija do revizionistica povijesti, Uz tekst Mirka Petrića O feminizmu i nacionalizmu u Zarezu, br. 48.
Masovna silovanja u ratu jedna su od bitnih tema oko kojih je nastao sukob unutar ženskog pokreta u Hrvatskoj i regiji, ali i jedna od bitnih tema zbog koje su feminiskinje napadane i proganjane kao „nedovoljne patrijotkinje, izdajnice, strane špijunke“ ranih devedesetih godina od strane vladajućeg režima i medija. Feminističko tumačenja masovnih silovanja nije bilo prihvatljivo.
 
Masovna silovanja u ratovima na području bivše Jugoslavije značajno su ispolitizirana. Preko silovanih ženskih tijela politika  je uspostavlja nacionalni identitet i homogenizaciju.
O problematici silovanja i međunarodnopravnoj regulaciji rodno specifičnog ratnog nasilja, osobito seksualnog nasilja, te uspostavljanja Međunarodnog kazenenog suda za bivšu Jugoslaviju pisala je Ivana Radačić u svom tekstu Granice međunarodnoga kaznenog prava: Jesu li žene napokon unutar granica? koji je objavljen u časopisu Treća, br. 2, vol. VI, 2004. U tekstu Empowering Women Through International Criminal Tribunals piše Kelly D. Askin o tretmanu žena u ratnim sukobima u prošlosti, te osnivanju Tribunala.
O silovanju u kontekstu međunarodnog prava piše i Christine Chinkin, profesorica prava na Sveučilištu Southhampton u svom tekstu Rape and Sexual Abuse of Women in International Law.

Lokalni kontekst

U Večernjem listu od 19. ožujka 1994. godine objavljen je članak Catherine A. Mackinnon, američke profesorice prava  na Sveučilištu Michigan pod naslovom Tužila sam Karadžića zbog silovanja u kojem Mackinnon navodi kako je u ime nekoliko u ratu silovanih Hrvatica, te Muslimanki podigla tužbu protiv Radovana Karadžića. U članku Mackinnon napada lokalne feminiskinje i njihovu interpretaciju događanja u ratu  i ratnih silovanja.
Mackinnon je analizirala bosanska silovanja fokusirajući se na ulogu pornografije u bivšoj Jugoslaviji, za koju navodi da je bila prisutnija nego u drugim socijalističkim zemljama.   Autorica razvija tezu da, iako su i u prošlosti sex i pornografija korišteni u svrhu mobilizacije i manipulacije etničkom mržnjom, u ratu u bivšoj Jugoslaviji, pornografija je po prvi puta svjesno, cinično i sofisticirano postala sredstvo genocida. Rezultat njene analize jest da je upravo pornografija poslužila kao priprema za kasnije počinjene zločine. Svoju teoriju Mackinnon je obrazložile u članku pod naslovom «Turning Rape into Pornography: Postmodern Genocide» u časopisu MS., Srpanj/kolovoz 1993. str. 24-30.
Na taj članak reagirale su mnoge američke znanstvenice feminističke orijentacije, a odgovor je objavila i Vesna Kesiću u svom komentaru u Hastings Women´s Law Journal 2. studenog 1994. godine.
Susan Brownmiller značajna feminističa autorica, iznijela je svoje tumačenje masovnih silovanja u jugoslavenskim ratovima.  Ona naglašava da silovanja u Bosni nije proizvod krize etničkog identita nego krize muškog, militariziranog etničkog identiteta. Muškarci na Balkanu našli su etnički razlog da se bore i ginu s ciljem zaštite svojih žena od njihovih neprijatelja. Dok Mackinnon stavlja silovanje u kontekst etničkog konflikta, Brownmiller ga stavlja u kontekst konflikta među muškarcima.”Seksualni napad na ženu neprijatelja je jedno od zadovoljstava u procesu osvajanja, (…), jednom kad je slobodan da ubija vojnik postaje mladi čovjek vođen nabojem adrenalina s dozvolom da razbija vrata da bi uzimao, krao da bi dao oduška svom gnjevu protiv svih žena koje pripadaju drugim muškarcima”. Ženska tijela ovdje predstavljaju bojna polja preko kojih muškarci prenose svoj bijes drugim muškarcima. (Vidi http://www.susanbrownmiller.com ).
Chatherine N. Niarchos u svom radu Women, War, and Rape: Challenges Facing The Inrnetional Tribunal for the Former Yugoslavia slučajeve silovanja dijeli u 5 kategorija:

  1. Silovanja koja su se dogodila prije izbijanja sukoba - kada su individualci ili manje grupe upadale u kuće koje su pripadale ciljanoj etničkoj grupi, terorizirali stanare, pljačkali, a žene grupno silovali;
  2. Slučaj kada su se silovanja događala u vezi s invazijom i osvajanjem gradova i sela. Nakon što je mjesto osvojeno, stanovništvo je zarobljeno i organizirano za deportirtaciju. Žene su silovane u praznim kućama ili javno, ponovno su prisutna grupna silovanja.
  3. Slučaj kad su silovane žene držane u zarobljeništvu, nakon što je mjesto osvojeno muškarci su odvojeni, žene su poslane u odvojene kampove.
  4. Slučaj kadsu žene silovane u tzv «kampovima za silovanje»
  5. Slučaj u kojem su žene prisiljene boraviti u bordelima da bi seksualno zadovoljavale vojnike.

Nakon što su žene žrtve ovih strašnih zločina progovorile o svojim iskustvima domaći i strani mediji su u velikom broju prenosili njihove priče (neki primjeri: Pakao «Viline vlasi», autorice Ines Sabalić, Nedeljna Dalmacija 9. prosinca 1992.,  tekst Jasne Babić Zašto su hrvatske vlasti prešutjele srpska silovanja, Globus 11. prosinca 1992. Silovano djetinjstvo).  No masovna silovanja žena postaju i predmet političkih komentara i ratno-nacionalističkog novinarstva. Nacionalnost silovanih žena nerijetko se poistovjećuje s  nacijom,  pa se tako silovane Hrvatice  postaju simbol «silovane Hravatske», silovane Muslimanke  metafora za «silovanu Bosnu». Njihova žrtva i stradanja postaju oružje u rukama političara koji ga koriste za opravdavanje vlastitih postupaka u ratnom periodu.
Problem masovnih silovanja kao problem odnosa spolova i patrijarhata kroz tumačenja nekolicine teoretičara donosi Vesna Kesić u svom članku Silovanje je poruka u Nedeljnoj Dalmaciji od 6. siječnja 1993.
U Globusu je 22. siječnja 1993. godine objavljen tekst Davora Butkovića Srbi siluju i muškarce u kojem navodi svjedočanstva žrtava silovanja, analizira strategiju srpskih silovanja, ali i žestoko napada hrvatske feministkinje, Autonomnu žensku kuću Zagreb i Zagrebački ženski lobby zbog njihovih istupa. Prenoseći pismo namjere Zagrebačkog ženskog lobbyija optužuje ih da su «upregnute u velikosrpski jaram». 
Na masovna silovanja žena na području bivše Jugoslavije reagirao je i Europski ženski lobby izjavom 2. veljače .   
8. veljače 1993. u Zagrebu je održan međunarodni skup Ženska solidarnost. U svom tekstu Silovanje politike, objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji 20. veljače 1993. Drago Buvač donosi komentar rasprave pred Komitetom za ženska prava Europskog parlamenta na kojem su bile prisutne predstavnice Bedema ljubavi i žena iz Srbije.
O ratnim silovanjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini Ines Sabalić piše u Nedeljnoj Dalmaciji i Ljiljanu, Pečat na tijelu od 24. svibnja 1993. godine. Ona analizira teze da se u svakom ratu događa silovanje žena i da su sve tri strane silovale, a posebni fokusom na silovanje kao spolni izraz agresivnog, a ne agresivni izraz spolnog. Polazeći od premise da silovanje u ovom ratu ima spolni i nacionalni identitet autorica objašnjava svrhu silovanja kao sredstvo komunikacije između muškaraca, stavljajući fokus na Srbe kao silovatelje. Problem kojeg se autorica dotiče jest šutnja žrtve, a šutnju o pretrpljenim zločinima tumači kao razlog gubitka dokaza svog subjektiviteta, jer ju je silovanje svelo na objekt nacionalnog i vjerskog, na prenosioca poruke mužu ili ocu.
Prvog rujna 1993. u Nedeljnoj Dalmaciji intrvju o razlozima europske nemoći u balkanskim sukobima dala je francuska antropologinja i povijesničarka Veronique Nahoum-Grappe. Autorica silovanja objašnjava kroz srpska sistemska planirana etnička čišćenja.
Svoju interpretaciju ratnih silovanja dala je Indira Kajošević u tekstu Undrestanding war rape: Bosnia 1992. orlando.women.it/cyberarchive/files/kajosevic.htm.
Tema masovnih silovanja žena u ratovima na Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća ponovno je aktualizirana, postavljaju se pitanja o sudbini silovanih žena, tretmana koji prema njima imaju njihove države u pravnom smislu kroz reguliranje njihovog statusa, djeci rođenoj nakon silovanju te tretmanu bliže okoline.