ŽENE OBNAVLJAJU SJEĆANJA: RODNA DIMENZIJA MEMORIJE

S početkom ratova u bivšoj Jugoslaviji, žene žrtve ratnih silovanja postale su otjelovljeni simboli i nacionalne metafore: Silovana Bošnjakinja, (Hrvatica, Albanka, Srpkinja...) simbolizirala je "silovanu" Hrvatsku, Bosnu, Kosovo… Istodobno, u medijima su se pojavile slike seksipilnih mladih žena u vojnim uniformama. Žene su konstruirane kao simboli na čijim su tijelima svi nacionalizmi u regiji upisivali svoje državotvorne projekte i svoje "tisućugodišnje snove". Pojedinke i feminističke ženske grupe koje se nisu konformirale s državno orkestriranim nacionalizmom proglašavane su izdajicama i ne-ženstvenima.

Žene su bile žrtve etničkih konflikata, ali žene su također igrale aktivnu ulogu u suprotstavljanju ratovima i nacionalizmima. Neposredno nakon ratova, stradanja žena i seksualno ratno nasilje nad njima nestali iz javne memorije. Iako je mir danas na cijeni, iz kolektivne memorije izbrisano je i suprotstavljanje žena oružanim sukobima i nacionalizmima.

Ženski projekt obnove sjećanja kreće od pretpostavke da bavljenje prošlošću i memorijom odlučno utječu na procese tranzicijske pravde, suočavanja s prošlošću, pomirenja, traženja istine, pa utoliko i stvaranja uvjeta za stabilnost, demokratski razvoj i trajni mir u regiji koje nije moguće postići bez aktivnog sudjelovanja žena. Ako ni zbog čega, onda stoga što su žene i ženske grupe nositeljice sjećanja na kontinuirane mirovne aktivnosti.

kontakt:  Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Feral Tribunal, 6. svibnja, 1998.
PRAVORIJEK

NABREKLI RODOLJUB

Vladimir Primorac

U svojim Rodoljubnim zanovijetanjima Večernjakov kolumnist Milan Ivkošić okomio se, pod naslovom „One“, na koordinatoricu Centra za žene žrtve rata Radu Borić, te na aktivistice toga centra, tvrdeći da su redom Srpkinje, militantne lezbijke i zagovornice velikosrpskog fašizma, a da taj izljev netolerancije i gotovo poziva na progon nije potkrijepio niti jednim dokazom ili argumentom, pa sam upravo zbog toga osobno na strani napadnutih, a ne uz takvog vrlog „branitelja nacije“


(...)
Pišući ovaj tekst, sjetio sam se „Rodoljubnih zanovijetanja“ Milana Ivkošića, kolumnista Večernjeg lista, i njegovog nedavnog teksta pod naslovom „One“. Naime, pomislio sam da bi mi taj novinar mogao zamjeriti što i odvje posebno ističem žene iz političkog i javnog života, a njega, čini se, žene posebno smetaju, osobito ako samostalno misle, i to drugačije od njega. On se, naime, kao kolumnist Večernjaka u spomenutom  tekstu žestoko oborio na Radu Borić, programsku koordinatoricu Centra za žene žrtve rata, zbog njezine, kako navodi, tvrdnje izrečene u jednoj TV-emisiji, da se nasilje s ratišta preselilo u obitelj i postalo nasilje nad ženama.

Za tu gospođu i njezino društvo Ivkošić tvrdi da nastupaju s pozicija velikosrpskoga fašističkoga agresora, da su aktivistice takvih udruga u više od osamdeset posto slučajeva Srpkinje, da su one sušta suprotnost poželjnoj hrvatskoj obitelji, da su mnoge od njih bez djece ili su strae ili neudane, da su lezbijke i da svoje lezbijstvo pretvaraju u militantnu ideologiju. Naglašava da su njihove udruge jugonostalgičarske i degenerativnog djelovanja, kao i propala im velikosrpske Jugoslavija, za kojom žale.

Želim vas uvjeriti, poštovani čitatelji, da ne poznajem Radu Borić, da ne znam što radi njezin centar, ne znam tko su članovi tog centra, posebno ne znam što su po nacionalnosti, što su do sada radili i napravili i kakvo im je političko i ideološko opredjeljenje. A nisam ni gledao TV-emisiju koju spominje Ivkošić. Ovo mi pogotovo možete vejrovati jer se javno izlažem opasnosti da mi se kaže kako sam ignorant ili bar neupućen. Ali, zbog čega onda reagiram na taj tekst?

To radim samo zbog jednog razloga, a to je u njemu izražena netolerancija; želja dotičnog kolumniste da diskvalificira, prokaže, žigoše, pa čak i potakne na progon. Upravo zbog takvog napada na gospođu Borić i njezin centar i aktivistice, te na slične udruge – a bez ijednog dokaza i činjenice koji bi mogli potvrditi njegove kvalifikacije – ja sam za njih, za napadnute, a ne za Večernjakova kolumnista Ivkošića. One su samo zbog toga bliže mojoj emocionalnoj inteligenciji od takvih branitelja nacije.

...

Ove stranice posvećene su sjećanjima žena na otpore  ratovima i nacionalizmima u zemljama bivše Jugoslavije, ali i aktivnostima svih žena svijeta koje u kontekstu tranzicijskih procesa dižu svoj glas protiv ratnog nasilja i diskriminacije.