Zašto smo odlučile da nećemo bojkotirat
Ideja o jugoslovenskim feminističkim skupovima nastala je u ozračju kasnih 80-ih godina, kad su feminističke grupe i pojedinke feminiskinje, iz Beograda, Zagreba i Ljubljane imale za sobom već nekoliko godina više ili manje redovite izmjene iskustava i sudjelovanja u različitim projektima. Do suradnje i plodne komunikacije moglo je, naravno, doći između ostalog, upravo zbog tog zajedničkog života u istoj državi, zbog nekoliko desetljće zajedničke povijesti, koja nam je u određenom mjeri omogućavala zajednička ili srodna ishodišta za naše feminističke projekte. Kulturne i druge razlike su nam bile zbog mogućnosti solidnog sporazumijevanja, koja je proizilazila iz sličnosti jezika, izazov i poticaj, a nikada istinska prepreka suradnji.
Na prošlogodišnjem, četvrtom jugoslavenskom feminističkom skupu učesnice iz Zagreba su preuzele organizaciju slijećeg, petog skupa. Krajem veljače ove godine u Zagrebu je održan prvi sastanak u vezi priprema ovog skupa, sudjelovale smo predstavnice više zagrebačkih feminističkih i drugih ženskih grupa iz Ljubljane. Na tom sastanku su bile prihvaćena dva važna prigovora: prvo, da će skup biti posvećen ženama u ratu, i drugo, da će se skup nazivati međunarodnim, jer se naime, zbog raspada Jugoslavija ne može više nazivati jugoslavenskim. Smisao skupa nije bio promijenjen; kao i svih godina dosad, trebao je to biti skup feminiskinja s područja tad već nepostojeće Jugoslavije, razmišljalo se također o tome da bi se sudjelovanja pozivale i druge žene. Jedan od zajedničkih poteza tih prvih dogovora o skupu, koji je upravo u toku, je bio taj da unatoč ratu želimo održati kontakte, da želimo održati, ili ako je potrebno, ponovno uspostaviti dijalog među nama, bez obzira na to da po novom živimo u različitim državama, od kojih su neke u ratnom sukobu:
- Zato jer su organizatorice prošle godine pruzele organizaciju ovog skupa, i od tada pa do danas nisu nikome rekle da ovaj skup nije nastavak jugoslavenskih feminističkih skupova;
- jer se u pratećem tekstu poziva za skup oragnizatorica pozivaju na potrebu za „dijalogom, vjerujući da feministički i ženski pokreti mogu odgovarati na probleme i nedoumice koje je izazvao rat“ s čime se u potpunosti slažemo;
- jer su žene u ostatku jugoslavenske države koja se još uvijek naziva Jugoslavijom, isto tako žrtve ovog rata;
- – jer su, što mi dobro znamo; beogradske feminiskinje od samog početka rata na teritoriju bivše Jugoslavije, angažirane u mirovnim inicijativama i akcijama;
- jer će biti bez obzira na rat i sve njegove posljedice, zbog zajedničke povijesti i geografske determiniranosti zajedničko bivanje na prostoru bivše Jugoslavije, nužno;
- i jer ekskomunikacija ne može donijeti ništa pozitivno; mi međutim vjerujemo da smo sposobne održavati dijalog, bez obzira na to da neke od nas živimo u državi koja je u ovom ratu agresor, i druge u državama koje su u ovom ratu bile ili jesu napadnute,
- iz svih tih razloga protestiramo protiv toga na feminiskinje i feminističke grupe iz Beograda, odnosno Srbije nisu pozvane na ovaj skup. Smatramo da su organizatorice time učinile veliku pogrešku, koju naravno ne umanjuje činjenica, da se o svojoj odluci nisu konzultirale s organizatoricama prijašnjih skupova.
Zato jer želimo ispraviti učinjenu pogrešku, predlažemo da mi učesnice skupa pošaljemo feminističkim grupama u Beogardu pismo s isprikom i objašnjenjem zbog čega nisu pozvane na skup, te sa željom da se slijedeće godine, bez obzira na sve, ponovno sastanemo na zajedničkom skupu.
Ujedno protestiramo protiv tehničke izvedbe skupa. Ovogodišnji skup je prvi put do sada izdašno financiran iz inozemstva. Umjesto da se s tim sredstvima omogući što većem broju žena da prisustvujvuju skupu, sudjelovalo je bilo ograničeno na službeno pozvane, koje su smještene u hotelu, ostale koje su bile spremne same pokrivati troškove učešća ne bi smjele niti ući u prostore gdje se odvijaju diskusije. Objašnjnje da je ograničenje ulaska bilo uvedeno zbog prepreka tehničke prirode (premali prostor, premalo slušalica itd.) ne stoji. Da su organizatorice pravovremeno provjerile zainteresiranost učestvovanja na skupu imale bi mogućnost unajmiti veći prostor. Međutim to nisu učinile ni nakon više telefonskih poziva iz Ljubljane, u kojima smo ih mi, neke od dolje potpisanih pokušale uvjeriti koliko je važno da se na skupu nađu sve one koje su zainteresirane. Takav pristup organizaciji skupa je po našem mišljenju potuna blamaža; nikad još, naime, nismo čule da bi se na ovim meridijanima neka femiskinja prestrašila da će na istom mjestu u istom trenutku naći previše feminiskinja – obično nam je bilo žao što se nikada ne možemo skupiti u većem broju.
Razumijemo želju organizatorica da na skup pozovu što više strankinja koje su se, na ovaj ili drugi način, bavile i ženama u ratu. Zato se pitamo komu je skup zapravo namijenjen ako na njega nije dozvoljen pristup onim ženama koje OVDJE žive, usred ovog rata, i koje za žene u ovom ratu jedino mogu nešto učiniti.
Komu će strankinje prenijeti svoja iskustva i spoznaje? Uvjerene smo da njihova namjera nije bila doći na prijateljsku međusobnu razmjenu iskustava, nego su ovamo došle upravo zato jer nam žele pomagati. Tehnička izvedba skupa praktički je onemogućila da se ovdje nađu mnoge od onih žena koje si tu pomoć žele i koja im je potrebna (žene koje rade sa ženama i djecom izbjeglicama, žene koje rade u projektima pomoći ženama-žrtvama nasilja, i koje se u vrijeme rata i nakon njega u svom radu suočavaju s novim problememima itd.).
Ne kraju se dogodilo da se na ovaj skup neke od žena došle bez obzira na izričitu izjavu organizatorica da su ovdje nepoželjne, druge se iz istog razloga nisu pojavile. Mišljenja smo da su im se organizatorice dužne ispričati.
Naša izjava nije zamišljena kao odbijanje dijaloga – da smo ju zamislile takvom izabrale bi bojkot skupa, o kojem smo, istinu za volju, ozbiljno razmišljale. Sudjelovati ovdje, odlučile smo se iz istih razloga zbog kojih smo uvjerene da bi na skup morale biti pozvane također feminiskinje iz Srbije. Pozivamo organizatorice da ovu izjavu ne shvate kao napad na skup; time što smo došle ovamo pokazale smo da ga podrazumijevamo isto tako našim skupom, što će reći jednim od važnijih projekata u cjelokupnoj mreži feminističkih projekata na području bivše Jugoslavije. Iz tog razloga shvaćamo kritiku ovog skupa ne samo svojim pravom, nego i svojom dužnošću. Nije nam, naime, svejedno kada, gdje, i u kakvom ozračju ćemo se ponovno susresti.