Ženske politike mira i otpora ratu i nacionalizmu

Iako je ova radionica bila zamišljena kao definiranje specifičnih oblika ženskog otpora, ona se je, kao što to često biva na ženskim susretima koji su otvoreni istraživanju vlastitih politika i strategija, pretvorila u razgovor o važnosti osobnih iskustava nacionalizma i šovinizma, kao i na osvješćivanje uglavnom nesvjesnih, mehaničkih reagiranja na određene situacije. Važno je bilo prisjetiti se konkretnih događaja odnosno vlastitih diskriminatornih ili šovinističkih postupaka i njihovog osvještavanja.

Sudionice, podijeljene u manje grupe, iznosile su svoje priče. Sve su se suglasile oko važnosti osobnih prijateljstava za razbijanje stereotipa o nekoj grupi, odnosno za razumijevanje konkretnih situacija pojedinca/pojedinki pa onda i kolektivnih situacija. Činjenica jest da je i među aktivistkinjama ženskih grupa, pa i među feministkinjama, tokom rata bilo pojedinačnih međusobnih prozivanja u duhu vladajućeg kolektivnog okrivljavanja. To je ponekad polučilo međusobna prebacivanja kolektivne krivice. Takve pojave lako je protumačiti u kontekstu pritisaka sredina koje su pod dojmom ratnih propagandi odbacivale sve drugačije stavove i interpretacije ratnih zbivanja od onih s kojima se konformiralo vladajuće javno mnijenjem. S druge strane, sudionice konferencije uočile su i tabuiziranja određenih tema unutar vlastitih redova, što je još više otežavalo komunikaciju među ženskim grupama i pojedinkama.

Kao primjere ratom i sredinom uvjetovanih, neosviještenih reakcija sudionice su navele neosviještenu diskriminaciju žrtava na temelju etničke pripadnosti žena. (“Naše su žene gore prošle od drugih žena žrtava ratnog nasilja”) Bio je potreban dosljedan rad na sebi samima i potpuna otvorenost prema iskustvima drugih sredina da bi čak i žene iz feminističkih grupa u potpunosti prihvatile jednakost svih žrtvi ratnog nasilja odnosno neprimjerenost diskriminacije žrtava po etničkoj pripadnosti. Suprotan je primjer bilo uvjerenje da su veće žrtve rata uvijek “one druge” (primjerice uvjerenje da su Bošnjakinje veće žrtve rata od “domaćih” žena jer je rat u Bosni i Hercegovini bio daleko gori), čime se iznova, neopravdano i neprilično, diskriminiralo žrtve (primjerice, "žene iz BiH gore su prošle od Srpkinja koje su izbjeglice sa Kosova"). Drugi primjer bile su neosviještene predrasude prema određenim skupinama (primjerice Romkinjama, ”južnjacima”, ”balijama” i sl.) koje su aktivistkinje također morale osvijestiti i eliminirati. Ono što su ovi i slični primjeri naglasili bila je važnost dekonstrukcije sredinom i propagandom usvojenih stavova kao i osobnih predrasuda svake sudionice.

Sudionice su izdvojile slijedeće primjere neosviještenih predrasuda i diskriminacije iz vlastitog iskustva:

• podjelu žrtava na ”naše” i “vaše” (“Naše su žene prošle gore od drugih” ili zanimljiv primjer obratnog diskriminiranja odnosno vrednovanja kojeg su sudionice interpretirale kao ”hiperidentifikaciju” sa određenom grupom na način isključive kritičnosti spram vlastite grupe ili pak negiranja pripadnosti toj grupi zbog nelagode koju ”vlastita nacija” proizvodi svojim postupcima).
• nacionalističke stereotipe kao najčešću reakciju na provokacije.
• konstrukcija nacionalnih identiteta kao onih koji se uspostavljaju u relaciju i na način razlike spram drugoga što, ponekad, ima za posljedicu hijerarhiziranje identiteta.
• tabuiziranje razgovora o identitetima; mnoge su žene u vrijeme rata odbijale prepoznavati međusobne razlike od straha da ne upadnu u klopku šovinističkog diskursa.
• različite doživljaje rata uopće s obzirom na sredinu, odgoj, životna iskustva koja su mogla pozitivno ili negativno utjecati na uvjerenje o vlastitom ili tuđem nacionalnom identitetu itd...