ŽENE OBNAVLJAJU SJEĆANJA: RODNA DIMENZIJA MEMORIJE

S početkom ratova u bivšoj Jugoslaviji, žene žrtve ratnih silovanja postale su otjelovljeni simboli i nacionalne metafore: Silovana Bošnjakinja, (Hrvatica, Albanka, Srpkinja...) simbolizirala je "silovanu" Hrvatsku, Bosnu, Kosovo… Istodobno, u medijima su se pojavile slike seksipilnih mladih žena u vojnim uniformama. Žene su konstruirane kao simboli na čijim su tijelima svi nacionalizmi u regiji upisivali svoje državotvorne projekte i svoje "tisućugodišnje snove". Pojedinke i feminističke ženske grupe koje se nisu konformirale s državno orkestriranim nacionalizmom proglašavane su izdajicama i ne-ženstvenima.

Žene su bile žrtve etničkih konflikata, ali žene su također igrale aktivnu ulogu u suprotstavljanju ratovima i nacionalizmima. Neposredno nakon ratova, stradanja žena i seksualno ratno nasilje nad njima nestali iz javne memorije. Iako je mir danas na cijeni, iz kolektivne memorije izbrisano je i suprotstavljanje žena oružanim sukobima i nacionalizmima.

Ženski projekt obnove sjećanja kreće od pretpostavke da bavljenje prošlošću i memorijom odlučno utječu na procese tranzicijske pravde, suočavanja s prošlošću, pomirenja, traženja istine, pa utoliko i stvaranja uvjeta za stabilnost, demokratski razvoj i trajni mir u regiji koje nije moguće postići bez aktivnog sudjelovanja žena. Ako ni zbog čega, onda stoga što su žene i ženske grupe nositeljice sjećanja na kontinuirane mirovne aktivnosti.

kontakt:  Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ;  Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Dinka Koričić
Lijep proljetni dan.
Hodam.... Promatram sliku grada iz Šestina, okupanih suncem.
Idem u posjet kampu.
Što ću danas pokloniti ljudima koje idem posjetiti?
Priču.
Danas želim pokloniti jednu priču ljudima koji znaju pričati lijepe priče.
Rat ih je udaljio od lijepih stvari, ali ostaju sjećanja.
Razmišljam. Slike su priče.
Priče su slike.
One umiru.
Slika je trenutak ljubavi sa svijetom oko nas.
Trenutak bačen u vječnost da traje zauvijek.
Osjećam vrijeme koje protječe. Trenutke.
Hodnikom dolazim do vratiju Pike, žene iz grupe podrške, koja je jednom prilikom rekla da je s Danijelovim rođenjem za nju počeo jedan novi život, u bujuci rata, razaranja, prognaništva i smrti njenje osamnestogodišnje kćerke.
Kucam. Vrata otvara Pika, a njen susjed sjedi na krevetu u rukama držeći malog Danijela.
Sjedam.
Započinjemo razgovor.
Pikin suprug je izgubio posao te traži putem oglasa novi. Pričaju o Vukovaru. Jučer su gledali video kazaetu, koja je snimljena dok su još živjeli tamo. Na kazeti su oni na proslavi zajedno sa svojim susjedima, Srbima. Svi zajedno.
Počinjem priču.
Ljubav ne umire, slike također.
Sjećam se.....najljepših ruku Svemira.
Ruku moga djeda.
Nosi me u naručju....idemo u vrt.
Priilazimo velikom stablu punom zrelih šljiva.
Djed bere šljive.
Pokazuje mi kako se to radi.
I ja ću znati. Znati ubrati šljivu, veliku, kao sunce žutu.
Pružam ruke visoko,visoko.
Vidim svoje prste, svoju ruku.
Berem prvu šljivu. Prvi dodir sunca.
Pika i njen suprug počinju pričati svoju priču.
S prozora njihove kuće moglo se vidjeti polje.
Prije četiri godine, ljeti, žitnim poljem je bilo razasuto tisuće makova. Osjećam se ispunjena što često nisam znala prepoznati.
Ispunjena primanjem i davanjem, ispunjena slikom i trenutkom pohranjenim u vječnost.
 

...

Ove stranice posvećene su sjećanjima žena na otpore  ratovima i nacionalizmima u zemljama bivše Jugoslavije, ali i aktivnostima svih žena svijeta koje u kontekstu tranzicijskih procesa dižu svoj glas protiv ratnog nasilja i diskriminacije.